OPĆENITO O KEMOTERAPIJI
Kemoterapija je liječenje raka kemijskim
sredstvima koja uništavaju zloćudne stanice. Ti se lijekovi često nazivaju
citostatici, citotoksični, antitumorski ili antineoplastični lijekovi. Naziv
kemoterapija rabi se jer se tim liječenjem rast zloćudne stanice kontrolira
kemijskim putem. Osnivač je kemoterapije njemački istraživač Paul Erlich
(1854.-1915.), koji je primijenio kemijska sredstva u liječenju zaraznih
bolesti (salvarasan u liječenju sifilisa). Prvo moderno kemoterapijsko sredstvo
u liječenju tumora bio je bojni otrov dušični plikavac, primijenjen 1943.
godine u liječenju Hodgkinove bolesti. Posljednjih desetljeća više od 50 vrsta
citostatika koristi se u liječenju preko 200 različitih zloćudnih tumora.
Oblici kemoterapije
Adjuvantna terapija -oblik sistematskog liječenja
nakon lokalnog (koji je najčešće kirurška operacija), a cilj je iskorijeniti
mikrometastatska žarišta bolesti.
Neoadjuvantna terapija - ili primarna kemoterapija,
kojom se nastoji postići smanjenje tumorske mase, kako bi kirurški zahvat bio
manji, ili uopće mogući.
Palijativna terapija- njezin je cilj produljenje
života, odnosno smanjenje simptoma bolesti. Nastoji se postići potpuna ili
djelomična remisija bolesti (nestanak bolesti ili značajno smanjenje tumorske
mase) i obično se primjenjuje dok god postoji terapijski odgovor.
Vrste kemoterapijskih lijekova
Prema mehanizmu djelovanja i kemijskom
sastavu, citostatike dijelimo u slijedeće skupine:
1. Alkilirajuća sredstva – ovi spojevi imaju
jednu ili dvije alkalne grupe koje stvaraju kovalentne veze s DNA to rezultira
inhibicijom ili netočnom reprodukcijom DNA, što u konačnici uzrokuje mutaciju
ili staničnu smrt . Prvi alkilirajući agens, sumporni iperit, sintetiziran je u
19. stoljeću, a kao kemijsko oružje je primijenjen u Prvom svjetskom ratu. U
razdoblju između dva svjetska rata sintetiziran je dušikov iperit koji se prvi
put klinički primjenjuje 1942. godine i ta se godina smatra početkom razvoja
moderne kemoterapije. Grupe alkilirajućih sredstava su:
a) dušični iperiti - ciklofosfamid,
ifosfamid, mekloretamin, melfalan, klorambucil,
b) etilenimini i metilmelamini - tiotepa,
c) alkilsulfonati - busulfan,
d) derivati nitrozoureje - karmustin, lomustin,
semustin, streptozocin,
e) triazeni - dakarbazin i
f) kompleksi platine - cisplatin,
karboplatin te prokarbazin.
2. Protumetaboliti
ili antimetaboliti – tvore skupinu citostatika koji strukturno ili fiziološki nalikuju produktima
staničnih procesa te su kao lažni građevni blokovi uključeni u dijeljenje
stanice. Tako sprječavaju rast tumorskih stanica i uzrokuju njihovo nepovratno
oštećenje što rezultira staničnom smrću. Podskupine ove vrste lijekova su:
a) analozi folne kiseline – metotreksat,
b) analozi pirimidina - 5-fluorouracil, 5-fluorodeoksiuridin, citarabin,
c) analozi purina - merkaptopurin, tiogvanin, pentostatin, kladribin.
3) Protutumorski antibiotici imaju različite
mehanizme djelovanja: neki, primjerice, se vežu na genetski materijal i
sprječavaju kopiranje stanica, drugi uzrokuju pucanje lanaca u DNA i time
dovode do smrti stanica. Neki pak se veže na stanične membrane i čine ih
propusnima, tako da smetaju metabolizam stanica. Najvažniji predstavnici ove
grupe su antraciklini (doksorubicin, epirubicin), lijekovi koji potječu iz
različitih sojeva gljivice Streptomyces, danas najučinkovitiji lijek protiv
raka. U protutumorske antibiotike također ubrajamo bleomicin i mitomicini.
4. Sredstva biljnog podrijetla
a) Inhibitori mitoze- su izvedeni iz prirodnih tvari, a djeluju na
mikrotubule – mikrocjevčice koje su dio staničnog skeleta, a uloga im je
prijenos tvari unutar stanice. Ova vrsta lijekova se dijeli u dvije grupe;
i) Vinka-alkaloidi – dobivamo ih iz zimzelenih biljaka. Citotoksični
učinak ostvaruju vezivanjem s tubulinom, proteinom koji je osnovna komponenta
mikrotubula. To dovodi do otapanja mikrotubula, i na kraju do smrti stanice.
Predstavnici su vinkristin, vinblastinom i vinorelbinom.
ii) Taksani – dobivamo ih iz kore tise, biljke iz porodice Taxaceae.
Uzrokuju povećano formiranje i stabilizaciju mikrotubula, što inhibira njihovu
funkciju. Predstavnici ove skupine su docetaksel i paklitaksel.
b) Inhibitori topoizomeraze – su izvedeni iz otrovnih biljaka, a
blokiraju enzime koji sudjeluju u popravljanju oštečene DNA. Dijelimo ih na osnovi
enzima koje inhibiraju na;
i) inhibitore topoizomeraze I: irinotekan, topotekan i
ii) inhibitore topoizomeraze II: etopozid, etopozidfosfat.
IZVORI:
1. Klinička onkologija, E.
Vrdoljak, M. Šamija, Z. Kusić, M. Petković, D. Gugić, Z. Krajina, Medicinska
naklada, Zagreb
2. Edukativna knjižica – Oboljela
žena, Udruga „Sve za nju“